EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI POSTUPCI

Edukacijsko-rehabilitacijski postupci organiziraju se s ciljem da se kroz pomoć u učenju, rehabilitacijske sadržaje i pomoć u organiziranju slobodnog vremena ˙(uz primjenu specifičnih metoda i oblika rada) ublaže posljedice tjelesne invalidnosti. Naglasak je na razvijanju i očuvanju preostalih sposobnosti učenika,  odnosno omogućavanju uspješnijeg uključivanja u životnu i radnu sredinu.

Uloga defektologa u procesu kompleksne rehabilitacije adolescenata s tjelesnim invaliditetom i višestrukim poteškoćama

- evaluacija, praćenje, stimuliranje na svim područjima psihofizičkog razvoja u procesu kompleksne rehabilitacije

- suradnja sa svim relevantnim stručnim službama i činiocima u procesu rehabilitacije

- kontinuirana komunikacija s roditeljima u smislu postizanja zajedničkog cilja u procesu rehabilitacije

Opći zadaci i ciljevi rada

- razvijati senzomotorne sposobnosti (kroz razne igre i aktivnosti)

- zadovoljiti prirodne biološke potrebe učenika za kretanjem, igrom i ostalim rekreativnim sadržajima

- razvijati i korigirati kulturno-higijenske navike

- razvijati stare i unapređivati nove tehnike kod ASŽ-a i, po potrebi, izrađivati individualna pomagala

- djelovanje u svrhu što uspješnije adaptacije učenika na životnu i radnu sredinu

- provoditi integralni odgoj koji vodi punom ljudskom samoostvarenju

 

Specifičnost rada diktira i određene principe, metode i pedagoške postupke.

Opći zahtjevi kojih se u nekoj djelatnosti treba pridržavati nazivaju se načelima (principima).

Nalazimo ih u svim dimenzijama odgojnog rada. Iako se ta načela razlikuju s obzirom na dob učenika, područje razvoja ličnosti, sadržaj odgojne djelatnosti, ipak se najčešće podudaraju. Opća načela odgoja prelamaju se u posebnim odgojnim situacijama.

Načela kojima se služimo u stručnom postupku jesu: aktivnost, individualizacija i socijalizacija, primjerenost, sistematičnost i postupnost, zornost, racionalizacija, pozitivna orijentacija itd.

Metode i postupci odgoja

Po izvornom značenju “metoda” i “postupak” su sinonimi, ali u stručnoj se terminologiji javljaju razlike. Često se metoda smatra širim, višim rodnim pojmom. Zbog složenosti odgojnog rada obično se ne mogu odrediti oštre granice između pojedinih metoda i grupa metoda. Pri izboru metoda trebamo voditi računa o području razvoja učenikove ličnosti, pa u svezi s tim razlikujemo metode odgoja kognitivnog područja, metode odgoja afektivnog područja, metode odgoja psihomotoričkog područja.

Temeljne metode kojima se služimo u radu PSP-a jesu:

- metoda razgovora (vođeni razgovor, spontana učenička pitanja, slobodni razgovor, diskusija i dr.)

- metoda grafičkih radova (pismeni, ilustrativni)

- metoda usmenog izlaganja

- metoda demonstracije

- terapijske metode (realiterna terapija, senzitivni trening, igraonica, radionica sa strogo terapijskim ciljem i sl.)

 

Uz navedene metode u radu, već prema području razvoja učenikove ličnosti i odgojnim sadržajima, služimo se pedagoškim postupcima kao što su objašnjavanje, uvjeravanje, pohvala poticanje, nagrada, kritika, opominjanje, zahtjev, savjet, zabrana, kazna i sl.

Metode i postupci se primjenjuju kroz određene oblike rada, kao što su grupni rad, rad u paru, individualni rad. Izbor oblika rada uvjetuje određeni rehabilitacijski sadržaj, metoda rada i psihosomatske mogućnosti učenika.

Da bi djelovanje kroz PSP bilo uspješno, neophodno je osigurati potrebna sredstva za rad. Pod tim se podrazumijeva: adekvatan prostor, specifična sredstva i pomagala čiji odabir ovisi o oblicima i metodama rada.

 

Sredstva rada

-       determinirana su stvarnim potrebama, mogućnostima i kreativnošću.

Programske sadržaje u PSP-u grupiramo u tri osnovna područja: učenje, rehabilitacijski sadržaji i slobodno vrijeme.

1.       Učenje

To je nadogradnja nastavnog programa, stjecanje znanja, vještina i navika i njihova primjena.

 

2.       Rehabilitacijski sadržaji

a)        Područje funkcionalne adaptibilnosti

Ø          razvijanje senzomotorike

Ø          razvijanje motivacije, pažnje i koncentracije

Ø          razvijanje osjećaja za lijepo, kreativnost

Ø          uspostavljanje uspješne komunikacije

Ø          izgradnja pozitivne slike o sebi

Pri tom kod izrade grupnog ili individualnog programa edukacije nužno je procijeniti percepciju vlastitog invaliditeta, što podrazumijeva percepciju vlastitog tijela, stav prema vlastitim sposobnostima, procjenu ovisnosti ili sklonost ovisnosti o drugima, procjenu statusa u životnoj i radnoj sredini. U provođenju PSP-a u odnosu na navedeno područje bitna je modifikacija životnog i radnog prostora, odnosno iznalaženje specifičnih pomagala (timski pristup).

b)       Područje funkcionalnog samozbrinjavanja

Iz defektološkog lista praćenja i kroz suradnju s ostalim stručnim službama treba dobiti podatke kada je učeniku potrebna pomoć, kakvu pomoć treba, u kojim situacijama je  djelomično samostalan, a u kojima potpuno, odnosno jesu li mu potrebna određena sredstva i pomagala.

Ovo područje obuhvaća slijedeće aktivnosti:

 

Ø          aktivnosti vezane uz krevet (okretanje, pokrivanje, ustajanje, uređenje kreveta, upotreba noćne posude)

Ø          aktivnosti toalete (osobna toaleta-pranje, kupanje, higijena usta i zubi, osnovni izgled-njega kose ,noktiju, brijanje, higijena ortopedskih pomagala, urednost odjeće i obuće, fiziološke potrebe-nužnik, urinator, svlačenje, oblačenje)

Ø          manualne aktivnosti u svakodnevnom životu (rukovanje telefonom, upotreba novca, signalna dugmad, knjiga, pribor za crtanje i pisanje, sat, upotreba i održavanje ortopedskih pomagala)

Ø          aktivnosti vezane uz pokretanje (svladavanje stepenica, vrste putova, javni prijevoz, osobni automobil)

Ø          aktivnosti u kućanstvu (korištenje namještaja i pribora, nabava i ekonomika domaćinstva, pranje posuđa, upotreba kućanskih aparata i pomagala za samostalan rad i dr.)

Ø          aktivnosti u kolicima (ovisno o stupnju invalidnosti)

 

 

c)        Područje razvoja percepcije

Ø          Vizualna percepcija – osoba treba naučiti istraživati objekt očima na isti način kako je to činila rukama u ranijoj dobi

-          percepcija oblika – sposobnost prepoznavanja, imenovanja, memoriranja objekata, uzoraka i simbola, sposobnost uočavanja konstantnosti osnovnog oblika (2D ili 3D) bez obzira na mijenjanje veličine i boje

-          vizualna diskriminacija – sposobnost uočavanja sličnosti i razlike u obliku, boji, uzorku, veličini, položaju, orijentaciji

-          vizualna memorija – sposobnost vizualnog prisjećanja slike objekta, oblika, simbola ili pokreta, uključije jasno percipiranje viđenog, pohranjivanje i zadržavanje vizualne informacije

-          sekvencioniranje (sekvencionalna memorija) – dio vizualnog dekodiranja koje utječe na mogućnost reproduciranja slijeda

-          koordinacija oko-ruka – sastavni je dio mnogih vizualno-perceptivnih i perceptivno-motoričkih sposobnosti

Ø          Auditivna percepcija (čujnost, identifikacija, diskriminacija, interpretacija, pohranjivanje i prisjećanje auditivnih stimulansa)

 

Ø          Taktilno-kinestetička percepcija

-          dodir (oblik objekta, kvaliteta njegove površine, struktura materijala)

-          pokret (prstiju, šake, ruke, tijela)

 

Ø          Olfaktorna percepcija – obuhvaća prepoznavanje, diferencijaciju i memoriranje mirisa

 

Ø          Gustativna percepcija – obuhvaća prepoznavanje, diferencijaciju i memoriranje okusa

 

d)        Područje rada s roditeljima

Ø          upoznavanje s cjelokupnom obiteljskom situacijom učenika

Ø          rad s roditeljima na prihvaćanju djeteta i realnom sagledavanju mogućnosti i sposobnosti djeteta

Ø          upoznavanje roditelja s dostupnim stručnim službama u svrhu koordiniranja za prihvat u sredinu u koju se učenik vraća

Ø          upućivanje roditelja na izvor spoznaja iz područja bitnih za razvoj učenika (medicinske rehabilitacijske, pedagoške i psihološke spoznaje, prilagodba životnog i radnog prostora i sl.) 

 

3.       Slobodno vrijeme

Pod slobodnim vremenom podrazumijevamo vrijeme koje nakon školskih i rehabilitacijskih obveza ostaje učenicima za zadovoljavanje njihovih interesa i potreba: pruža razonodu, osjećaj ugode, omogućuje druženje, pruža mogućnost otkrivanja vlastitih vrijednosti, doživljavanja afirmacije... Sve to rezultira pozitivnom promjenom slike o sebi i umanjuje hendikep.

Slobodno vrijeme je još jedna značajna mogućnost za opservaciju učenika i uočavanje dinamike ponašanja.

a)        Ponuđeni sadržaji (vođeno slobodno vrijeme)

Ø          organizirani kulturno-zabavni i sportski život, tribine; u navedenim aktivnostima učenik može sudjelovati aktivno i pasivno

Ø          interesne skupine formirane na temelju sklonosti učenika, sa ciljem stjecanja novih znanja, vještina i navika ( keramika, domaćinstvo, ručni radovi i dr.)

b)       Slobodno biranje sadržaja

Podrazumijeva slobodno vrijeme koje učenici koriste prema osobnim potrebama, željama i sklonostima. Ono je fleksibilno raspoređeno tijekom dana, odnosno tjedna (druženje, čitanje, odlazak u kino, kazalište, hobi zanimanje, pasivan odmor i dr.)

 

 

S intencijom sustavne i dosljedne realizacije programskih sadržaja neminovno je rad provoditi kroz tri faze:

       I.    Faza 

Prva faza počinje od trenutka dolaska učenika u ustanovu i traje do završetka osnovne škole. Potrebno je detaljno proučiti anamneze i sve ostale dokumente koje je učenik donio sa sobom. Zatim slijedi:

Ø          evaluacija stanja – na osnovu navedenih podataka prva tri mjeseca, računajući od dana dolaska, kroz individualni i grupni rad potrebno je analizirati postojeće podatke i nadopuniti ih novima, koji će se precizno unositi u defektološki list praćenja za svakog učenika. Taj list treba voditi do kraja boravka u ustanovi, evidentirajući svaku promjenu.

Podaci koje trebamo dobiti su sljedeći:

Ø          sva sekundarna događanja od momenta invalidnosti, odnosno rođenja

Ø          učenikova slika obitelji, odnosno sredine u kojoj je rastao

Ø          utvrditi navike (kulturno-higijenske, sklonost alkoholu, pušenju, pretjeranom unošenju hrane), pozitivne i negativne

Ø          utvrđivanje svih sposobnosti i sklonosti i u kojoj su mjeri izražene (što je važno za izbor sadržaja kroz koje ćemo u direktnom radu s učenikom realizirati ciljeve pojedine faze)

Na temelju tako dobivenih podataka, a i kroz suradnju sa ostalim stručnim službama (fizioterapeut, radni terapeut, liječnici, specijalisti, psiholog, predmetni nastavnici, logoped, socijalni radnik, medicinska služba i njegovatelji) izrađuju se izvedbeni programi za pojedinog učenika. Prema ranije navedenim osnovnim područjima realiziraju se programski sadržaji u PSP-u.

U završnom izvještaju analizira se postignuto, što će, uz defektološki list praćenja, biti osniva za program rada slijedeće godine. Ovaj dio zadatka prve faze dodat će se drugoj fazi, ukoliko učenik dolazi u ustanovu tek u srednjoj školi.

 

     II.    Faza

Obuhvaća period srednje škole, osim završnog razreda.

Ukoliko je učenik prvi puta u ustanovi, tada treba prvo učiniti kompleksnu obradu u prva tri mjeseca (analogno obradi u 1.fazi)

Za sve učenike koji nastavljaju rehabilitaciju radi se prema postignutim rezultatima u prvoj fazi, a informacije se dobivaju iz defektološkog lista praćenja. Svi elementi iz prve faze bit će nadograđeni novim zadacima, vodeći računa o kronološkoj i mentalnoj dobi, odnosno o kompletnom psihotjelesnom stanju.

Posebno detaljno će se raditi u okviru ove faze na funkcionalnoj adaptaciji kroz:

a)        Upoznavanje sa svim specifičnostima koje su vezane  uz buduće zanimanje

b)        Sadržaje vezane za odnose među spolovima

U ovoj fazi dolazi do posebnog izražaja organizirani rad s roditeljima.

  III.    Faza

Treća faza obuhvaća učenike završne godine. U ovu bi fazu trebalo prenijeti elemente prve i druge faze koji su evidentirani u defektološkom listu praćenja kao još uvijek nedovoljno usvojeni. Uz to treba posebno potencirati područje adaptibilnosti, jer je ono sa svojom kompleksnošću najbolja priprema za uključivanje u samostalan rad i život. Tom području treba dodati slijedeće elemente:

Ø          upoznati učenika s postupkom traženja radnog mjesta, vodeći računa o specifičnostima

Ø          brak u posebnim uvjetima

Ø          mogućnost ostvarivanja prava na stan i njegova prilagodba stvarnim mogućnostima i potrebama

Ø          mogućnost uključivanja u društveni i javni život

Ø          puno ljudsko samoostvarenje

Ø          suradnja sa socijalnim službama u svrhu povratka učenika u njegovu životnu i obiteljsku sredinu

Ø          rad s roditeljima.