.jpg)
Prošlo je mjesec dana od kako nas je napustila naša draga i neponovljiva Sanja Žuljević. Imali smo iznimnu čast, privilegiju i sreću pratiti je na njezinu životnom putu preko dva desetljeća.
Sanja je dugi niz godina bila veoma privržena našem Centru; bio joj je drugi dom, a ljudi koje je ondje susretala druga obitelj.
U naš je Centar došla 1990. godine, gotovo još kao djevojčica. Nakon mature uključila se u radno-kreativnu radionicu za odrasle osobe s višestrukim teškoćama u koju je redovito i rado dolazila sve do kraja života. Uz nas je proživjela radosti i muke svoje mladosti, a kasnije i mlađe srednje dobi. Pratili smo njezine uspone i padove, uzlete i poniranja, krize i radosti, nadanja i planove, razočaranja i uspjehe.
Na pitanje zašto su svi voljeli Sanju veoma je lako odgovoriti.
Sanja je jedna, jedinstvena, neponovljiva i nezamjenjiva. Ona je original, samosvojna i beskompromisna osoba. Uvijek se usuđivala biti ono što jest, nije se ustručavala pokazivati vlastitu osobnost, nije se opterećivala očekivanjima i trendovima.
Krasile su je mnoge vrline koje u današnjem smućenom vremenu uistinu rijetko susrećemo. Bila je iskrena i otvorena do bola. Ona nije znala niti pokušavala išta sakriti. Svi su znali što Sanja misli, osjeća i doživljava, koje je brige more, čemu se nada i što priželjkuje. Bila je posve prirodna, neprijetvorna. Nije se znala dodvoravati, niti se umjela služiti sitnim lukavštinama da bi sebi izborila bolju poziciju. Naprotiv, mnogo je puta tim beskompromisnim poštenjem štetila samoj sebi. Ali ona je radije patila nego da povije leđa. Bila je ponosna i mnogo je držala do vlastita dostojanstva.
Živjela je u tijelu koje joj je donosilo mnoge poteškoće, probleme i boli. Premda joj je nerijetko bilo veoma teško, Sanja je voljela život. Težila je onome što zovemo normalan život i trudila se to ostvarivati.
Njezina majka, gospođa Božica, sjajna je osoba koja joj je bila pouzdan i postojan oslonac, toplo krilo i sigurno gnijezdo; imala je osjećaj za trenutak u kojem se treba povući kako bi Sanji otvorila prostor za samostalnost i odvajanje.
Gospodin Amir Lilić, Sanjin životni suputnik čovjek je kojem se klanjamo čelom do poda; svojim postupanjem pobuđuje najdublje poštovanje i istinsko divljenje. Pred njim se mogu posramiti mnogi od nas. Vjerodostojni je primjer bezrezervne i bezuvjetne, nesebične ljubavi; predanosti, privrženosti, vjernosti. On se usudio voljeti Sanju. Zbog njegovog su ga izbora osuđivali mnogi, ali on nije pokleknuo. Ostao je uz Sanju do kraja, a i poslije kraja. Ne znam zašto mislim da će ostatak života provesti čekajući ponovni susret s njom.
Spoznaja da je kraj njezina ovozemaljskog života blizu, donijela nam je neiskazivu bol ali istovremeno i olakšanje jer smo znali da će leptir biti oslobođen iz skafandera. Njezina je duša slobodna zaplovila beskrajem i bezvremenošću. Sanja je napokon postala ista kao i druge mlade žene njezine dobi.
Hvala svima koji su je voljeli i koji su je pratili na njezinu životnom putu.
